"Kome noć, a kome dan? Tu nema pameti."
Možda... i dogodi se čudo. :)
Možda se jednom rodi nada...
i onda uspijem ti priznati da si najbolji do sada.
Da s tobom ni jedan ne može se meriti...
Nema pravila. Tu nema pameti.
Kad nastupi tišina... mi smo dvoje ljudi što se ne mogu razumjeti. ♥
Nedostaješ
mi. Ali ne mogu više ovo da radim sebi. Nekad se nadam da ćeš mi se
pojaviti pred vratima kao nekad... da ću otvoriti oči i da ćeš biti
tu... kao nekad... ali sve češće hvatam sebe u tome kako odlutam tako
negde... i ako sam potpuno svesna da se neke stvari više neće vratiti.
Ne očekujem ništa. Ne tražim ništa. I ne želim puno toga. Zapravo... više ne želim ništa.
Želela sam... da te vidim... da te zagrlim... i da zaboravim.
Nisam mogla. Nisam smela. I nisam uspela.
Jebiga.
Sa mnom ili bez mene, život ide dalje.
Valjda
sam te predugo ostavila u onim opasnim ćutanjima što bi rekao Balaš, u
kojima si bio sam svoj jedini sagovornik i u kojima se o meni nije
govorilo baš lepo.. Valjda si me isto tako ostavio u tim istim
ćutanjima.
Nemam snage.
Izvini. Za sve. I za sve ti hvala.
Život jebeno ide dalje.
Samo nikad nisam želela da krenem bez tebe.
Valjda mora.
