"Još samo ovu. Jednu putničku, za put bez povratka."
Imam onaj grozni osećaj u stomaku kao uvek pre nego što se nešto grozno desi. Petak. Još tri dana i dolazim. Dolazim da odem poslednji put? Koji klinac?
Nije mi jasno. Ne dolazi mi se jer znam šta je iza svega. Ne dolazi mi se jer imam utisak da je poslednji put da ću kročiti iz tog voza tu.
Pomiriti se? Nismo se mi ni posvađali.
Jednostavno, izbegavala sam te sve vreme jer ne mogu da budem pored tebe na pola metra... i da ne smem da ti dotaknem lice. Da napipam osmeh. Da te poljubim. Ne ide.
Vrišti mi se a nemam glas. Znam, sama sam kriva, beše? Jeste. Tako je najbolje.
Bez ironije.
Koliko želim da dođem i da stavim tačku na sve, toliko želim da me u petak sačekaš na mostu i kažeš da nema svrhe stavljati tačku na nešto gde tačka ne treba da stoji.
A znam da će sve da se desi osim toga.
Vidiš, zato mi se ne dolazi.
Noćas, daleko si :) Neko te drugi ima. Daleko si. Pravi sa pogrešnima.
Oči me peku. Nos mi je odran. Nervozna sam. Iz kože ne mogu.
Moram da dođem. Moram da te vidim. Moram da čujem od tebe da je kraj. Moram dotaknem dno dna da bih mogla da ustanem ponovo. Imam osećaj kao da mi je neko zabio nož u rebra onako, lepo, znaš, pa ne mogu ni da hodam s njim da me ne boli užasno... a ne mogu ni da umrem ljudski. Sve nešto na pola. I uvek nešto na pola.
Neke stvari još uvek želim da uradim samo s tobom. Toliko toga još želim da znaš.
Na kraju... ću se vratiti, ista kao što sam pošla... s onom razlikom što ću znati da je kraj i da više nemam gde da se vratim. Sve će da ostane jedna lepa uspomena... ali... bar ću imati priliku da se oprostim s tobom onako kako nisam.
Nikad nećeš znati. I čini mi se... nikad ti neću ni reći da...
Al'... nije ni važno.
Tri dana. Pa ceo život. Bože moj.
